U vremenu dominacije društvenih mreža, raznih aplikacija za informisanje, (samo)zabavu i “popunjavanje” vremena (sve je na klik i sve je lako dostupno) čini se da je usamljenost opšti i veoma rasprostranjen fenomen koji “guta” savremenog čoveka. Međutim, usamljenost kod osoba koje se suočavaju sa malignim oboljenjima i često zahtevnim, složenim procedurama lečenja, ima drugačiji kvalitet. Pre rasvetljavanja specifičnosti usamljenosti kod osoba koje se suočavaju sa malignim bolestima važno je razmotriti fenomen usamljenosti uopšte.
Usamljenost se može odrediti i kao subjektivno osećanje nedostatka socijalne povezanosti i bliskosti. Činjenica je osećanje usamljenosti nije uvek povezano s objektivnim brojem socijalnih kontakata ili odnosa, već pre sa kvalitetom i dubinom tih odnosa tačnije zadovoljstvom odnosima. Da bismo bolje razumeli ovaj fenomen važno je ukazati na nekoliko ključnih aspekata određenja usamljenosti:
Prvi aspekt, subjektivno osećanje: Usamljenost je pretežno subjektivno iskustvo. To znači da je ključni element usamljenosti osećaj da odnosi nisu “dovoljno dobri” (u smislu zadovoljavajući i ispunjavajući) čak i ako osoba ima mnogo poznanika, prijatelja ili članova porodice i rasprostranjenu društvenu mrežu kontakata.
Drugi aspekt, nedostatak kvalitativne povezanosti: Kao što već navedeno, osećaj usamljenosti često nastaje kada ljudi osećaju da većina društvenih interakcija koje imaju nisu dovoljno zadovoljavajuće ili ispunjavajuće. Usamljeni ljudi često osećaju kao da su njihovi odnosi površni, formalni, nesigurni, rečju nezadovoljavajući. (“imam stotinu prijatelja na fejsbuku ali ko bi bio istinski tu za mene ako mi je potrebno”?).
Treći, emocionalni i psihološki uticaji: Usamljenost može imati značajne emocionalne i psihološke posledice, kao što su osećaj tuge, patnje, krivice, anksioznosti, depresije, bespomoćnosti i beznadežnosti što, sa druge strane može uticati na mentalno zdravlje i opšte blagostanje.
Četvrto, važno je razlikovati usamljenost i socijalnu izolaciju: Dok socijalna izolacija označava stvarni, objektivni nedostatak socijalnih kontakata, usamljenost se odnosi na osećaj nedostatka kvalitetnih, bliskih i podržavajućih veza, čak i u prisustvu drugih ljudi.
Peto, usamljenost ima određenu dinamiku i varijacije: Usamljenost može biti privremena ili dugotrajna, ali se može i menjati u zavisnosti od različitih okolnosti i životnih faza. Takođe, može se razlikovati u intenzitetu i manifestovati se na različite načine kod različitih ljudi.
Šesto, razlikuju se dve komponente usamljenosti:
- Emocionalna usamljenost: Osećaj nedostatka bliskih, povezujućih, podržavajućih odnosa koji donose zadovoljstvo i radost susreta i razmene.
- Socijalna usamljenost: Osećaj nedostatka šire socijalne mreže ili društvenih kontakata.
Istraživanja o usamljenosti kod onkoloških pacijenata ukazala su na nekoliko važnih nalaza o tome kako usamljenost utiče na njihove živote i na opšte subjektivno blagostanje i kvalitet života. Usamljenost kod onkoloških pacijenata često je povezana s višim nivoima stresa, anksioznosti i depresije. Sa druge strane, osećaj izolacije može dodatno pogoršati simptome depresije i anksioznosti, što značajno otežava emocionalni i fizički oporavak. Usamljenost takođe značajno smanjuje i narušava kvalitet života kod pacijenata obolelih od malignih bolesti što podrazumeva smanjenje opšeg blagostanja, povećanje osećaja bespomoćnosti i smanjenje zadovoljstva životom. Neka istraživanja sugerišu da usamljenost može imati direktne negativne efekte na fizičko zdravlje, uključujući slabljenje imunološkog sistema i lošije ishode lečenja. Usamljenost može takođe otežati pridržavanje medicinskih saveta i terapija. Onkološki pacijenti koji se osećaju usamljeno često imaju manje socijalne podrške od očekivane i željene podrške i slabije socijalne mreže. Ovo može biti posledica fizičkih simptoma, ograničenja u društvenim aktivnostima, i neretko smanjenja socijalnih kontakata zbog stigme ili osećaja da opterećuju druge. Generalno, istraživanja sugerišu da je usamljenost onkoloških pacijenata važno sagledavati kao deo holističkog pristupa lečenju sa ciljem da se poboljšaju ishodi, uspešnost lečenja ali i kvalitet života pacijenata.
Iskustva iz prakse psihoterapijskog rada sa osobama obolelim od malignih bolesti (različitog pola, starosti, socijalnog statusa, lokalizacije bolesti) pokazuju da je u našoj zemlji ( a posebno u manjim sredinama) stigma (diskriminacija) prema onkološkim pacijentima još uvek nedopustivo visoka. Upravo stigmatizacija može negativno da utiče na mentalno zdravlje pacijenata i da dodatno pojača doživljaj usamljenosti i izazove (samo)izolaciju osoba koje se suočavaju sa malignim oboljenjima kao obliku suočavanja sa pretećim, neempatičnim okruženjem.
I za kraj, kako pomoći pacijentima da se izbore sa usamljenošću.
Dobro organizovana podrška i intervencije - efikasne strategije za smanjenje usamljenosti uključuju pružanje emocionalne podrške u skladu sa individualnim potrebama pacijenata, psihološko savetovanje i osnaživanje samopouzdanja i učenje asertivnosti i funkcionalnim strategijama prevladavanja, grupne terapije i ciljano jačanje socijalnih mreža.Udruženja pacijenata, udruženja psihoterapeuta i društvene grupe su važan resurs u pružanju pomoći i smanjenju osećaja izolacije kod pacijenata.
Prilagođene i dobro osmišljene intervencije – istraživanja su pokazala značaj prilagođenih i isplaniranih intervencija koje uzimaju u obzir individualne potrebe pacijenata. Pristupi koji uključuju i online podršku i fizičke susrete (individualne, grupne susrete, kreativne radionice, različite kreativne aktivnosti) mogu biti efikasni u borbi protiv usamljenosti kod onkoloških pacijenata.
Značaj komunikacije - otvorena komunikacija sa porodicom, prijateljima i zdravstvenim radnicima može pomoći pacijentima da izraze autentična osećanja i potrebe.
Sa druge strane ponuditi društvo (prisustvo, zajedničke aktivnosti), pomoć i podršku onkološkim pacijentima može biti od velike važnosti, ali je bitan pažljiv, odmeren i primeren pristup s obzirom na njihove specifične aktuelne potrebe i emotivno stanje. Evo nekoliko saveta kako se podrška može učiniti na obazriv i efikasan način: (prilagođeno prema standardima IPOS-a, (International psycho-oncology society).
1. Budite Empatični i Pristupačni
- Pokažite razumevanje: Prepoznajte i validirajte njihova osećanja i iskustva. Jednostavan izraz kao što je “Razumem da je ovo teško za tebe” može puno značiti.
- Budite tu: Pokažite da ste dostupni i spremni da slušate, bez nužnosti da odmah pružate rešenja ili savete.
2. Ponudite Konkretnu Pomoć
- Ponudite specifične opcije: Umesto da kažete “Ako ti treba nešto, javi mi”, ponudite konkretne oblike pomoći, poput “Mogu da ti donesem obrok” ili “Mogu da ti pomognem oko kućnih poslova”, “Mogu sa tobom kod lekara” i sl.
- Pomozite sa organizacijom: Ponudite pomoć u organizovanju poseta lekaru, prevozu, ili vođenju evidencije o terapijama i lekovima.
3. Prilagodite Pomoć
- Razgovarajte o potrebama: Pitajte ih šta im je najpotrebnije ili kako možete najviše pomoći. Oni najbolje znaju šta im je potrebno u datom trenutku.
- Prilagodite se njihovim potrebama: Ako su umorni ili imaju specifične simptome, prilagodite svoje ponuđene usluge ili podršku tome.
4. Pružite Emocionalnu Podršku
- Budite prisutni: Provedite vreme sa njima ako to žele. Ponekad je najvažnija stvar koju možete učiniti biti prisutan i pružiti društvo.
- Izbegavajte nespretne komentare: Izbegavajte davanje neprimerenih saveta ili pokušaje da “popravite” situaciju, fokusirajte se na podršku i razumevanje.
5. Pomoć u svakodnevnim aktivnostima
- Nabavka i priprema hrane: Pomoć u pripremi obroka ili nabavci namirnica može biti vrlo korisna.
- Upravljanje kućnim poslovima: Ponudite pomoć u čišćenju, pranju veša ili drugim kućnim poslovima.
Autorka: Prof. dr Tamara Klikovac, redovna profesorka na Odeljenju za psihologiju, Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu, porodični i REBT terapeut